Sjećate li se slučaja “Bajza”?
Stoko, magare staro, ti sigurno pamtiš! Za vas mladje, koji niste previše smoreni mojim tekstovima, pa ih makar djelimično čitate, pojašnjenje - to je bila afera u kojoj su izvjesni Njemci, željeznicom, preko i tada izvjesno bivše Jugoslavije i njenog najmanjeg oka u glavi, prevozili izvjesno opasan otpad do izvjesne lokacije u susjednoj nam Albaniji. Daleko od očiju (njemačke javnosti) – daleko od duše (po kojoj i nisu baš poznati), rekli bi stari.
Šta se kasnije dogodilo sa opasnim supstancama, široj javnosti baš i nije poznato. Možda nije ni bitno. Na kraju, možda su to bile samo neke ekstra slabo radioaktivne materije sa periodom poluraspada oko 10-ak godina, pa su godine pojele pola. Doduše, možda su pola vode donijele u Skadarsko, pa pola od pola pojeli krapovi, dio krapova ulovili Vranjinaši, dio ulova pojeli Mi, ali to je već samo teorija vjerovatnoće.
Premda se iz prva dva pasusa teško može naslutiti, danas mi se piše o nuklearnim elektranama. Za divno čudo, jedan sam od rijetkih u Crnoj Gori sa tom inspiracijom. Ok, neki su pominjali, ali tema je za “da viri iz frižidera”. Albanski premijer razgovarao sa italijanskim premijerom, pa proćaskao sa hrvatskim premijerom, a Ansa i Hina premijerno predstavile prjokat Balkan Springfield. Evo kako sam ja to shvatio:
1. Italijani stave zabranu na razvoj nuklearnog programa u civilne svrhe u svojoj zemlji, pod parolom ekologija + opšta bezbjednost
2. Hrvati se posvadaju sa Slovencima po pitanju “Krško”, dignu larmu na temu gradnje sopstvene elektrane, dobiju ćušku i okrenu se suncu (prema istoku)
3. Albanci primaju delegacije, slušaju predloge i mjerkaju ponude nudeći “svoje kopno”, “svoje more”, “svoje jezero” i “svoj vazduh” svojim “prijateljima”.
Volim ja tehniku i nauku. Interesantne su te nuklearke, sa tehničke strane. Nisam ni pristalica prenaglašavanja katastrofičnih scenarija, jer sve u životu nosi neki rizik. Eto, recimo, možete ujutro ustati na lijevu nogu, klecnuti, pasti na noćni stočić, potegavši za sobom stolnu lampu čiji gajtan usled trzanja pravi kratak spoj izazivajući iskakanje glavnih osigurača uz prasak, dim i vatru, koja prerasta u požar u stambenom bloku u neposrednoj blizini benzinske stanice...
Pa ipak, ima nešto što me iritira kod cijele ove priče. Ima nešto u svima nama na ovim prostorima što me podsjeća na Strelku i Belku. Ili na Lajku. Može i na ovcu Doli, ako vam je svježije. Ali zadržimo se na čovjekovom najboljem prijatelju. Rekoh, podsjeća me nešto u nama na obične džukele, kojima ćete napuniti zdjelicu s hranom i poslati ih u svemir. Ako se vrate – super, eksperiment uspio (ima struje), a ako se ne vrate... – nemam pojma, ne sjećam se nijednog psa koji se nije vratio iz svemira. Nije ih bilo!??
Kažu, borovnice na Durmitoru i danas pomalo pamte subotu, 26.04.1986. Google Earth tvrdi – Žabljak – Černobil oko 1,200 km. Podgorica - Drač 77km!!!!
Predsjedniče parlamenta, prečuste li to odgovor koleginice iz Albanije na pitanje novinara Atlas TV-a prilikom nedavne zvanične posjete?
Ministre turizma i zaštite životne sredine???? Nije li “naše jezero”, “naše more” i “naš vazduh” u domenu vašeg interesovanja?
Ministre inostranih poslova??? Planira li se razgovor sa prijateljima i partnerima ili čekamo da rode pečurke?
Ekolozi??????
NVO-i????
