Odlomci iz knjige
Mostar, 1987.
Snijeg je neprestano padao već nekoliko dana. Pokrio je krovove kuća, drveća, zatrpao ceste tako da je grad izgubio svoje obrise. U Mostaru se nije pamtila takva mećava kao toga dana, 11. januara, kada je sahranjen Ilija Dabić.
Kao u nekom filmu, tako je izgledala sahrana Igorovog djeda: duga povorka ljudi zavijanih u snijegu penje se uskom, strmom stazom na Staro srpsko groblje. Kreću se sporo, jer je uzbrdica oštra, a put klizav. Do koljena su u snijegu, a ispod snijega zemlja je pokrivena ledom. Žene su glave omotale pletenim šalovima, štiteći lice od mraza i hladnoće. Osam snažnih muškaraca nosi sanduk od smeđe sjajne debele bukovine tako predano da izgleda kao da sanduk leti. Neprestano se smjenjuju, zadihani od tereta i teškog puta. Lica su im orošena znojem i pahuljicama, ozbiljna i napeta, svakog od njih muči jedna misao: da savladaju strminu i iznesu tijelo pokojnika.
Svi su tu. Cijeli grad se okupio. Tu je i cijela Carina: od najstarijeg stanovnika do najmlađeg djeteta koje je tek prohodalo.
Ispred kolone Igor, kojega je djedova smrt zadesila na odsluženju vojnog roka. U uniformi maslinastozelene boje sa petokrakom na kapi i krstom u ruci, u teškim vojničkim čizmama, gazi po snijegu, vitak i uspravan, ostavljajući kolonu daleko iza sebe.
U Mostaru, srpsko groblje se nalazi u brdu, u podnožju planine Podvelež. Neke davne godine grom je pogodio brdo i razdvojio groblje na dva dijela. Tako je nastala podjela na Staro i Novo srpsko groblje. Između njih je provalija. Postoji samo jedna uska staza, koja vodi uz ivičnjak provalije i kojom se može nositi sanduk. Veoma je strma i svakom ponestaje dah dok se penje. Odobrenjem velikog vezira cara Muhamed-paše, pravoslavci 1883 podižu svoju prvu crkvu. Crkva je izgrađena jednim dijelom ispod zemlje, kako bi bila manje vidljiva iz grada. Zahtjevu pravoslavaca da podignu veću i prostraniju crkvu udovoljio je sultan Abdul Aziz i uz odobrenje dao mjesto za gradnju i 100.000 groša. Tako, na najistaknutijem mjestu u Mostaru 1834.godine, u podnožju Starog srpskog groblja, izgrađena je Sveta trojica, najveća i najljepša pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini.
Ilija Dabić je proživio svoj život čestito i teško radeći i živeći u vječnom strahu od pogane krvi i žestoke naravi kao i svako ko se ovdje rodio. Tek nakon sahrane njegov život je poprimio neki smisao i tek se tada vidjelo da se nije uzaludno rodio. Ukopan je dostojno čovjeku. Nakon sahrane, ljudi su prilazili i ožaloščenima izjavljivali saučešće. Obučen u svoje najbolje odijelo, onakva kakva su šivana 45-te godine, u kaputu od riblje kosti, šireći oko sebe miris naftalina, prvi je prišao stari Hamdija. Imao je oko 80 godina. Okliznuo se na zaleđenoj i hrapavoj zemlji i umalo nije pao. Kad je podigao glavu, u očima su mu bile suze, a bol od napora i tuge još je više izbrazdala njegovo staračko lice.
"Čika Hamdija, niste se morali mučiti i dolaziti po ovakvom nevremenu", rekao mu je Igor
"Da nisam došao, ne bih to sebi mogao oprostiti. Sačuvaj dva prsta obraza i, ako možeš, živu glavu", odgovorio je čika Hamdija.
Tako je govorio stari Hamdija 1987. godine.
Tako i dan-danas pošten svijet govori u Mostaru.
