Prvih dana rata ljudi su masovno napuštali grad. Odlazilo se autobusima i privatnim automobilima na sopstvenu odgovornost. Jedino je bio prohodan izlaz na more u Gradac, Makarsku, Split, preko zapadne Hercegovine, ali je bio neprestano granatiran. Uglavnom su odlazile žene, djeca i stariji bolesni ljudi. Ali, odlazili su i sami roditelji, ostavljajući iza sebe maloljetnu djecu ili stare i bolesne roditelje koji nisu htjeli napustiti grad. Niko nije imao vremena za ubjeđivanje. Prestrašeni ljudi bježali su samo pod jednim imperativom: iznijeti živu glavu. Bila je rijetkost da su cijele familije napuštale grad. Uvijek je ostajao neko od obitelji da sačuva stan.
Uveliko su se čistili podrumi i sa vrata skidala imena. Ljudi su se ponašali izbezumljeno. Za vrijeme bombardovanja sklanjali su se u podrume, a po prestanku, izlazili na ulice i po prodavnicama, čija su stakla popucala od udara granata, krali namirnice, tehničku robu, namještaj . Gladne su im bile oči koje se nikada nisu mogle zasititi. Najviše su ličili na luđake koji, ne shvatajući težinu situacije, pokušavaju da se okoriste nabrzinu. "Ovo će sve brzo proći", govorili su.
Ali, prolaznost se pretvorila u vječnost. Da smo drugačije razmišljali, možda rat ne bi smo dočekali i proveli u podrumima.
Kasnije su ljudi masovno odlazili "na duže vrijeme". Napuštali su grad i zatim iz Splita odlazili u zemlje Evrope u izbjeglička prihvatilišta. Poneki su uzimali politički azil u zemljama koje su ga davale. Mostarcima se naseljavala sjeverna Norveška, Švedska, Engleska, Njemačka. Nekoliko stotina je otišlo u italijanska prihvatilišta. Gubili su se i nestajali, utapajući se u Evropu kao u živi pjesak.
"Što ne idem nigdje? A, gdje da odem? I od čega ću da živim i kako ću da živim? Od humanitarne pomoći u nekom izbjegličkom centru? Od milostinje! Ja sam bio na Zapadu i znam kako je tamo. U emigraciji nema ljubavi. Odakle god pođem, sa ledine polazim. A ja nemam više 18 godina. Neću nigdje da idem. Ovo je moja zemlja. Ovdje su moji prijatelji. Ja sam uvijek mislio da ću, ako mognem, ostati da živim ovdje. Ako mognem, mislim, ako materijalno mognem, ako budem imao stan i ako me niko ne bude dirao. A, ovdje sam rođen i ja volim ovo ovdje. I zato mislim ostati. Politika me ne interesuje", reče Boro.
Svi smo ga pažljivo slušali.
"Ja volim ovaj grad i ove ljude. Ovdje sam se rodio, i meni nigdje drugdje nije bolje. Ovo zlo će proći. Mora prođi. Sve prođe. Ispuhaće se strasti i vidjet će se ko je ko. Meni majka kaže da idem u Englesku. Je li ona pomahnitala? Neka ona ide u Englesku. Šta ću ja raditi u Engleskoj?", zastao je Boro. Čelo mu se naboralo, kao da se i sam začudio koliko malo zna raditi.
"Prati sude", nastavio je proučavati sebe i svoje mogućnosti. Nisam ih nikad prao, pa neću ni u Engleskoj. A šta drugo tamo mogu raditi? Šta drugo ja znam raditi?" U ruci je držao cigaretu i primaknuo je ustima. Povukao je dim duboko u sebe i zadržao ga nekoliko trenutaka. U trenutku kad ga je ispuštao, od misli ga uhvati smijeh i zagrcnu se.
"Zamislite, dođem ja u Englesku i pitaju me : 'Šta biste vi voljeli raditi?' Ja bih se odmah zbunio. Ja nemam omiljenog posla. Kad ne bi dobili odgovor, upitali bi me: 'Pa dobro, šta vi znate raditi?'
Ja bih, opet, šutio. Zamislite, kažem im: "Znam vozit auto. Ali nemojte me slati daleko da ne zalutam."
Englezi bi se zbunili. Pitali bi me gdje i kako sam proveo sve ove godine. Tad bih se ja zbunio. Razmišljao bih kako sam proveo sve ove godine. Nisam se mnogo namučio, nisam mnogo radio, proveo sam ih onako kako sam želio. Uživao sam sve ove godine", zastade. Bio je zadovoljan razmišljajući o godinama koje je proživio.
"A ja nikad nisam volio raditi. Završio sam pravni fakultet." Opet mu se smiješak pojavi na licu. Bio je to vragolast smiješak. " Možete li me zamisliti u crnoj mantiji i bijeloj periki sa loknama na glavi kako ulazim u sud u Engleskoj!"
Bilo ga je nemoguće zamisliti. Svi smo se počeli smijati i zabavljati njegovim pričanjem.
"E, vraže, šta ti sve neće pasti na pamet", rekao je čika Hamdija.
"Bio sam zaposlen u fabrici kao glavni skladištar gotovih proizvoda, a kamen temeljac još nije bio postavljen. Znači da sam se zaposlio preko veze i da je radno mjesto bilo izmišljeno samo zbog mene. Sakriven u magacinu, iza pisaćeg stola, spavao sam po cijeli dan. Nekad bih se toliko uspavao da bih ostajao i poslije radnog vremena. Jednog dana, oko četiri sata poslije podne, radno vrijeme se završavalo u dva i svi radnici su već davno otišli kućama, a ja sam se bio taman probudio i još uvijek pospan, sa krmeljama u očima nabasao sam na direktora: 'Šta je mali, radiš i prekovremeno. Samo tako nastavi', pohvalio me direktor.
Najteže mi je padalo jutarnje buđenje i odlaženje na posao. Na posao sam išao autobusom koji je stajao odmah ispred kuće. Radno vrijeme zimi od sedam do tri, a ljeti od šest do dva, nikako mi nije odgovaralo. Ali, ja sumnjam da bi meni ijedno radno vrijeme odgovaralo.
I to mi je dosadilo. Preko veze sam dobio uputnicu za našeg, fabričkog ljekara-neuropsihijatra, a svi smo mi završili kod neuropsihijatra - mislim na svoje drugove, i nakon nekoliko posjeta, ljekar je obavijestio direktora o mom stanju, a direktor je pozvao moju majku na razgovor i tiho, šapatom, da ga niko ne čuje, mada su sami bili u kancelariji, rekao : 'Malog bi trebalo liječiti.'
Ovoga puta smijeh je bio gromoglasan. Smijali smo se nezadrživo. Neko je počeo da nas ušutkuje, ne zbog straha da bi nas neko mogao ćuti, nego zbog nestrpljivosti da čuje nastavak priče. "I", čulo se sa svih strana, tražili smo da završi.
"Šta je bilo dalje?"
"Neuropsihijatar je bila žena. Bila je skroz odvaljena. 'Kad sam shvatio da ne mogu biti "Posljednji kineski car", za mene je život izgubio smisao', objasnio sam joj šta me muči."
Slušali smo ga bez daha. Pripalio je cigaretu. U mraku žar je zasvijetlio poput svica i svjetlost se odbila od stakla Borinih naočala kroz koje su vražjim sjajem blještale njegove crne oči.
"Znate, volio bih biti okružen evnusima i posjedovati sve žene koje poželim. Tada bih bio siguran da su samo moje", objasnio sam joj moje želje. Volio bih biti obučen u odjeću sjajnožute boje i da svi ljudi oko mene budu moji podanici i da mi se obračaju riječima : "Na službi, vaše visočanstvo."
Kada sam spomenuo "Posljednjeg kineskog cara", njenoj sreći nije bilo kraja. Ostali smo razgovarati dugo nakon završetka radnog vremena. Ponudila se da me odveze kući. Kad smo došli dovde, zaustavila se ispred naše garaže i sjetila se da je zaboravila dijete u obdaništu preduzeća."
Dijagnoza je glasila: Nestrpljivo iščekivanje, rano ustajanje i pojačana agresivnost.
