Draga moja Nado,
Ne postoji blag način da ti ovo kažem. Zarobljeni smo!!! Stani! Ne plači! Smiri se, molim te! Biće sve u redu! Evo, kao što vidiš, čak nam dozvoljavaju i da pišemo pisma. Dok sam bio slobodan za to nisam imao vremena. Hrana je dobra, ne tuku nas i mislim da nemaju namjeru da nas ubiju... De, de, ne plači! Ne lažem te da ti bude lakše, stvarno sam OK.
Ovamo je malko zagušljivo. Znaš, ove prostorije ipak prave tako da se čovjek osjeća makar djelimično nelagodno. Zato se valjda i nalaze pod zemljom, tik iz put, sa minijaturnim prozorima, tako da dnevna svjetlost dopre unutra tek u izuzetnim slučajevima, a svo olovo i teški gasovi iz šire okoline se što duže zadrže. Mada, nisu oni strašni. Kad se uporede sa domicilnim prirodnim radioaktivnim elementima koji žive na ovim mjestima, neometani redovnim provjetravanjem, olovo i drugari su prave dobrice.
Društvo je fino. Ima nas sa svih strana i mnogo smo različiti. Zbližavaju nas zajednička iskušenja i neprijatni mirisi koje medjusobno razmjenjujemo – emitujemo i udišemo... Znaš, jedini sigurni rezultat svakog fizičkog napora su znoj i vonj. Dobro, tu su i žuljevi, ali njih čuvamo za sebe.
Nije mi baš najjasnije odakle našim tamničarima sve te ideje za mučenje. Kakav je to um?! Ne žalim se, opet ti kažem - nije neizdrživo! Ali da ti ne bi izmišljala kojekakve strahote zamišljajući me u Ivo Gym-i evo ti detaljnog opisa.
Svake večeri, tamo negdje oko 21:00 povedu nas u “provod”. Muzika, piće, djevojke svud okolo. Tu moramo da pijemo, i pijemo, i pijemo, dok ne zaglavimo. Konobari nas muče, prebirajući po najsitnijem sitnišu, toboš tražeći kusur, muzika para bubne opne, iz nepušačkog dijela dolaze najodvratniji kancerogeni dimovi lažnih Marlbora i drugih Morisovih jurišnika... Djevojke specijalno pripremljene za priliku. Provokantne, intrigantne... A nama zabranjeno da pridjemo. Ništa start, ništa mig, ništa muvanje... nekad nam dozvole slanje pića... Tu i tamo nam ubace kakvog podvodljivog gabora, tek da se medjusobno pokoljemo. Ne brini, nisam ja takav.
Teške su te noći. Jutra još teža. Ne dozvoljavaju nam ni da ih osjetimo. Moramo da spavamo do 2 popodne. Onda nas mamurne i prespavane vuku u kladionice. Parovi, koeficijenti, prelazi, sistemi, teletekst, iščekivanje, nestrpljenje, trema, razočarenje... i tako do besvijesti... Pa onda bašte! O, kako mi to teško pada (ne plači, izdržaću, znaš ti mene). Jedan espreso i pet sati sjedjenja na istom mjestu. I opet prokleti konobari koji ti svako malo zaborave vodu. Ljudi prolaze, a ti moraš svakog da registruješ, prepoznaš i prokomentarišeš. Kurva... peder... lopov... mudra... glista... pipun... manijak... kurvina drugarica... gazdina ljubavnica... papak... sponzoruša... narkoman... budala... Kako ih sve zapamtim -pojma nemam. Tek, na grešku nemamo pravo. Niko ne smije ostati bez etikete. Take no prisoners!
Podijelili su nam i telefone. Po tri komada, jedina moja Nado!!! A ne zvoni nijedan! Niko ne zove! Ne smiješ ga izgubiti, ne smiješ biti van dometa, moraš znati sve kodove za socijalke, štoseve za cimanje, tarife po paketima... Odnedavno moramo i redovno da se čekiramo na facebook-u (via mobile). Risto is jede kokice u STER...
A onda, taman kad pomisliš da je konačno gotovo, vrate nas. Teška vrata Gym-a propište pod Ivovom rukom, godinama taloženi bazd, kompresovan do granice promjene agregatnog stanja, jurne poput cunamija, noseći nas omamljene na dno. Ravni benč, kosi benč, kontra-kosi benč, gladijator, pek dek, lat mašina... Onda saplementi – anabolički, dijabolički... testosteroni, steroidi, kreatini... Moraš! Ćutiš, radiš, gutaš i razvijaš se! Pa onda i ovi sapatnici... Znaš, oni moraju da te pažljivo gledaju, prate svaki tvoj potez, ispravljaju, savjetuju, uče... Moraju da prokomentarišu ama baš sve što uradiš. A moraš i ti njih. Jednostavno to je tako! Moramo!
Postoji i dio za djevojke. Joj, njih tek uništavaju. Zamisli, moraju uvjek da budu skroz skockane – nokti, tange, šminka, trepavice... a onda nas natjeraju virimo dok rade, pohotno ih gledamo, baleći jedan po drugom razjapljenih čeljusti, dok one pokušavaju da se pokažu pred upravnikovim sinom. Zadatak, dobra moja, težak zadatak! Njih toliko, a on jedan... Posle četrdesetak minuta puste ih na zrak. Ali tamo moraju da zapale cigaretu i što brže je ispuše, puneći otrovom pluća sve do zadnje alveole. Monstrumi!
Pozravljam te sad, najbolja moja. Ne očajavaj, molim te. Dobro, glupo je sad da ti kažem da ne plačeš i tugiješ, ali ostani jaka! Proći će sve ovo. Znaš, kad čovjek dodje u ovakvu situaciju proradi u njemu inat, želja za životom, potreba za slobodom! Živim za dan kada ćemo konačno moći slobodni da živimo svoje živote. Za dane kada neću morati da trošim svoje ograničeno vrijeme na besciljno šančenje i učešće u lancu sinteze i razgradnje alkoholnih aromata, legalizaciju sumnjivih tokova novca još sumnjivijih krčmovlasnika, na robotizovane i uniformisane sagovornice, iste takve sagovornike, na robovanje telekomunikaciji, na molitve ventilaciji ... Ostaj mi zdravo!
