Radni sto

Zaboravili ste me??? Ja sam onaj isti braon prašnjavi sto, sa naljepnicom na leđima, da se zna koji sam broj u popisu osnovnih sredstava! Onaj koga nerviraju spajalice i tudje ruke,koji na ledjima tegli jedan kompjuter, jedan rokovnik, korektor, stoni kalendar, digitron, lijepak, makaze, telefone.. Možda ste me se sjetili!
Htio sam da vam skrenem paznju na jednu stvar. Znate, meni je sad jos teze. Ova neka mala je pocela da nosi džempere, pa grebe li grebe. Jos je bacila i neki šal na mene, sto se stalno migolji. Pih, ne volim ni ja zimu! A danas je i nesto cudna, kucka prstima po meni, opet i opet-dabogda lak pokvarila! I njen prokleti sat! Nervira me kad je takva. Zablene se u mene i proučava, a samo ona zna gdje je odlutala. Iskreno, bas me briga za nju, samo kad bi prestala da bulji! Ah, kad bih mogao da natjeram ovaj telefon da zvoni, sigurno bi joj to skrenulo paznju. A da je tresnem ovim lenjirom po glavi? Ili da gurnem ove stvari sa sebe, mozda bi se osvijestila. Znam da to ne treba da radim, samo razmisljam naglas!
Drugi stolovi nemaju ovakvih problema. Oni vec duže vrijeme žive u miru sa rukama koleginica od ove male. Kako su oni srecni, a ja jadan trpim! Ali da ne grijesim dusu, ima ona i svojih svijetlih momenata. Tad pocne da slaze stvari kako bi meni bilo lakse, baci nepotrebno, ocisti prasinu, pocne i da pjevusi..tad se oraspoložim!
Srecan sam kad se pomjeri i pusti sunce na mene. Evo je, mice se, možda me cula??