UVODNA NAPOMENA: Na zahtjev par divnih, i nadasve optimističnih gledalaca, pa i čitalaca, napisan je i "snimljen" ČAK i treći dio ove satire. :) Da li će biti njesra kao i svaki treći nastavak što je, će vidimo! :)
...
One Flew over CUCKOO'S nest (part III)
Ne znam koliko dugo sam letjela, ali opet sam bila srećna, i po prvi put, posle dugo vremena, osjetih se slobodnom i bezbrižnom. Na trenutak sam pomislila da sam se nešto mnogo zalećela i razlećela, jer "Da li ja uopšte znam gdje mi je odredište!? Ko me čeka, i da li me iko uopšte i čeka!? Otkuda mi pravo da ja ovako samouvjereno letim!?", zabrinuh se na tren, i opet emocije nadvladaše razum, opet mi srce steže neka hladna strepnja.
"Biće dobro, osmjeh na licu, malo hrabrosti i samopouzdanja odvešće me tamo gdje pripadam!", pokušah da bodrim samu sebe.
U daljini počeh da razaznajem obrise malog, tako naprasno napuštenog toplog gnijezda. Učini mi se da je skroz napušteno, kao da žive duše više u njemu nema. (Rekoh, "učini mi se!" Ajde sad, nisam imala dvogled, nemam oko sokolovo!) Nazire se samo tuga i razočarenje.
"Nemoguće!", uspaničih se. "Prazno! To malo mjesto što ga uporno nazivam utočištem, i koje sam tako bezobzirno napustila!", opet počeše emocije nemilice da naviru. Svaka izgovorena riječ, svaka ljutnja, svaki vrisak, svaka suza, svaka molba. Najednom, sve poče da mi se vraća kao opomena i prekor. Pokušah da se obuzdam, lagano sletjeh, i provirih kljunom. Onako tiho, neprimjetno, kao što samo ja umijem, da me niko ne primjeti, makar ne odmah. Osjetih se kao krivac koji dolazi na mjesto zločina.
Nije kao nekada, možda neće nikada ni biti, ali osjetih optimizam u vazduhu. Uporno obitava ovdje, ma šta se dogodilo. Nježno pokušava da sastavi polomljeno, sakupi razdvojeno, bori se na svoj način, poziva na ljubav i razumjevanje. Odmah mi bi lakše, ali i dalje se tresem k’o prut. Osjeća se miris zrelog voća, ali ne osjećam više miris slatkiša, koji je opijao sve, pa čak i zemaljske duhove. Nema ih više. Opet klonuh. Posramljena nastavih dalje, tražeći poznata lica.
Odjednom srce poče jače da kuca. Ispred jednog od zidova ugledah dragu osobu. Stoji ozbiljna, razočarana, rekla bih, ali i dalje jaka. Velikim slovima je napisala "Empty Sprdo place! Don’t panic!" Nježno se osmjehnuh i pomislih "Mala revolucionarka!"
Oslonjen o taj isti zid stoji on. Uporno joj govori nešto, smije se. Gledam ga. "Pozitivni ludak. Ma, nije ni njemu svejedno, osjećam to, ali se i dalje sprda. Ha, neki ljudi se nikada ne mjenjaju. Hvala Bogu na tome!", opi i mene smijeh, ali i dalje nemam hrabrosti da im pridjem. Šta bih im rekla, kako im sve objasniti.
Pogledom uporno tražim nekog drugog. Nema ga. Ljudi moji (i...), eee, ovo meni fali, osjetih da me i posljednja nada napušta, ali mi je ipak srce puno, a znam i zašto.
Malo dalje, čujem neko glasno govori, kao da objašnjava nešto: "Ma, nije, čovječe, laže! To je moj teča izmislio, nego ga uvijek zeznu. Čudo je on bio, pronalazač. Alo, slušaj ovako...", govori dragi mali lik, dok ga cvrkutavo biće samo s čudjenjem posmatra. Sluša ga ona, ali osjećam da samo smišlja nešto i čeka pravi trenutak kada će izvaliti neki vic.
"You can't stay in your corner of the forest, waiting for others to come to you; you have to go to them sometimes." Sjetih se Winnie the Pooh filozofije. Pomislih da, ako već "moju mrvu" želim naučiti nekim pravim stvarima, zašto ne naučim prvo sebe.
"Dobro veče! HaHaHaaaaa..., hajde da damo sve od sebe i zajedno pokušamo (na)pisati našu malu "istoriju", je l' važi!?", rekoh tiho.
The End.........
(na neki način)
E, dosadih i Bogu i narodu više, STVARNO! :)
* * * * *
Maaaliiiii dodatak, sada već može ovdje da stoji:
Ovo je MOJ The End.... :) a VAŠ paaa, recimo ZAJEDNIČKI nastavak, posle kratkog predaha! :)
U ovoj vašoj "istoriji" koju pišete i koju ćete pisati, (a, šta znam ja, ko i svaka istorija uostalom, sa mnoštvom previranja, ratovanja zbog uslovno rečeno gluposti, sa neizbrisivim ožiljcima i gubicima ...), neka vam sjećanje na mene bude kao nemilo sjećanje na neku vrstu vremenske neprilike. Da, nešto kao nepredvidivi cunami, ljudi moji (i dražesna Stoko)!
Kao neko ko je samo na tren "opustošio" Sprdiland, na tren razorio i rastavio neke ljude i Stoku, da bi se oni, nakon svih nevolja, konačno ujedinili, i time samo postali jači i pametniji.
Eee, da, za kraj, umalo da zaboravim, DABOGDA VAS SVE STOKA ZARAZIO LEUKOZOM! :)
Puno pozdrava za sve od mockingbird! :)
