One Flew Over CUCKOO’s Nest (part I)
Malena, trošna zgrada, kilometrima udaljena od mog toplog gnijezda, siva, ogradjena nekom čudnom tugom, prijeteći stoji na sredini nepoznatog puta, kao da ničega ljudskog ili ptičijeg nema nigdje unaokolo. Vrata širom otvorena, kao da pozivaju na dobrodošlicu, a u stvari, jedino šta se čuje u ovoj zabiti jeste njihovo sablasno škripuckanje, kao da će se, ako kročiš unutra, zauvijek zatvoriti za tobom.
Ipak, nešto me tjera da udjem unutra, jednostavno moram da uđem, iako znam da ću zažaliti. Odmah, pri prvom koraku, zažalih, ali bi kasno. Nisam ni stigla da se okrenem, a vrata se uz glasan tresak zalupiše zamnom. "Sad je kasno, šta je tu je, više nema povratka", tužno pomislih. Ipak se nasmijah, ni sama ne znam zašto. Od straha se jedva pomjeram, tresem se, došlo mi da zaplačem, ali dosta je bilo plakanja, mislim se. Smješkam se ja i dalje, neki dobri ljudi su mi rekli da tako treba. Osmjehom kroz život, pa čak i onda kada ti taj isti život postavlja samo naizgled nesavladive prepreke.
"Ja sam samo jedna malena ptica, ptičicaaaaa, maleni uplašeni drozd, neće meni niko ništa, neće, neće, znam ja toooo...", pjevušim i kao da ubjedjujem sebe, šapućem sebi, hrabrim se. Vodjena sebi (ne)svojstvenim optimizmom i stidljivim osmjehom, praveći se da ne čujem neke čudne zvuke koji odzvanjaju kao prijetnja i prate me od samog ulaska, napokon stigoh i do kraja hodnika.
Ijuuuu, majko mila, kolika ptičurina! Uuuu, Svraka, i to još ružna Svraka! O, Bože moj, i ja sad previše tražim, šta sam očekivala, boginju u ovakvom brlogu! Primakoh se, i jedva čujno nazvah "Dobar dan!"
Ništa. Tišina, muk, jedino oni čudni zvuci i dalje tupo odzvanjaju hodnikom. Gospodja Svraka (a evo, nazvah je gospođom, mada...) kao da me ne primjećuje. Čita nešto. "Čita i traži gdje je najpovoljnije izvršiti plastičnu operaciju", sprdno pomislih i osmjehnuh se. Zadjavola što to i učinih, jer kao da mi je misli pročitala, diže glavu i osmotri me zakrvavljenim očima. Ijuuuu, gadno, gadno, gadnooooo...
"Hm...", promrmlja prezrivo i opet spusti pogled.
Uh,uh, mislim se ja, a reci mi nešto, nemoj mi hmkat, molim te, ukočanih se, što od straha, što od zime. A i pogled ti je umiljat, viđi, samo tako!
"Još jedna kukavica. Dooooobro...!", konačno i ona sastavi rečenicu, i dalje ne dižući pogled.
Aaaaaaaa,vrištim u sebi. Svrako jedna! Fuj! Grdilo staro! Funjaro! Tebi ni plastična operacija pomogla ne bi, džaba čitaš. Došlo mi da je...uh! Ipak, dodjoh sebi, divljanje me neće odvesti nikuda, to sad znam. Smirih se.
"Aaa, ne, ne...pogrešno ste shvatili! Malo sam pokisla i umorna, pa i ne ličim na sebe, ali ja nisam kukavica. Ja sam DROZD!" rekoh ponosno i ispravih se. Namjestih perja na krilima. Čak malo i nakrivih glavu, desni profil mi je vazda bio ljepši od lijevog.
«HAHAHAHAHAHA...HAHAHAHAHAAAAAA...HAHAHAHAAA...», zagrmlje Svraka.
Je... ti!!! Važi, važi, treba se smijati, smijeh je zdrav, ali ptičija glavo, batali! Ionako sam sva isprepadana, sad još i ovo.
"HaHaHaaaa...", nasmijah se i ja, onako zbunjena. Vidim luda, bježi tamo, što će mi da se kočoperim i protivriječim joj!
"Da, daaaa, to svi kažu kad dodju ovdje. Svi su kao drozdovi, kolibri, golubovi slavuji, ma svi ste vi ka jastrebovi, daaaa, daaaaaa, a ZAPRAVO STE SVI KUKAVICE!!!» vrisnu najednom.
Ukipih se, stade mi ovo malo srce kucati na tren. Ona samo ustade i ljutito mi tutnu neki papir u krila. "Potpiši mi to, i idi u sobu 313, na vratima piše Hronični slučajevi", i opet se zavali u stolicu.
Pogledah papir. U zaglavlju piše "KUKAVICA - Institut za mentalno oboljele ptice", a kao moto ili šta li već "Kukaj, ne kukaj, isto ti je!" E, ovo je moto, je... ti!!! Baš ohrabrujuće! Nasmijah se u svoj svojoj muci. Opet ja i moje sprdne misli. Na sredini samo: "JA SAM KUKAVICA!", a malo dolje ispod "Dijagnoza: Hroničan slučaj, NEIZLIJEČIV."
Što učinjeh, nesretnik ludi!?!? Šta ću sad, dje ću sad, uspaničih se! Gledam u papir, ne mogu da vjerujem u šta sam se ja ovo uvalila!? Pokušah da se priberem. Zatvorih oči i počeh da brojim u sebi "1,2,3,4,5,6,12, ne 112 ... ili..., ihaaa, brzo li se zabrojah!" Ipak, valjda je ovako najbolje. Nevoljno se potpisah na dnu papira. Gospodja Svraka ga pogleda, i ne mogah, a da ne primjetim njen zlobni osmjeh kada je u dnu pročitala moj sitnim slovima nažvrljan potpis "mockingbird".
Više me nije ni pogledala. Samo je stavila onaj papir na gomilu drugih ispred nje i odmahnula mi krilom. Da se sklonim, valjda. Tako i učinih.
TO BE CONTINUED...
