"I am a Bear of very little Brain, and long words Bother me"
Sinoć me inspirisalo jedno dijete, i to ne bilo koje. :) Ali zato jutros...Ma, više nije ni bitno.
Naime, malo je onih ljudi koji me svojim riječima ili ponašanjem mogu natjerati da sramežljivo spustim pogled. Ima ih, ne kažem da nema, ali to su veoma rijetki slučajevi. Da učine da naprasito dignem nos, to DA, to mnogima uspije. To sam usavršila gotovo do perfekcije, ali... što imaju dva plava oka...eee, pred njima sam manja od makova zrna.
Imaju dva plava oka čiji me prostrijelni pogled vrlo često natjera da posramljeno pognem glavu. Dva plava oka koja me često upitno gledaju i neumitno očekuju odgovor. Neće ponositi vlasnik ova dva plava horizonta da sluša moje filozofiranje, neće okolišanje, neće sprdanje. Hoće jasan odgovor i tačka! E, to mi najteže pada. Ne umijem da se snadjem dok plavooka mrva samo neodoljivo nakrivi glavicu i nestrpljivo čeka pojašnjenje. Molim lijepo!
- "Koja je lijeva, a koja desna noga? A zašto mi je ova lijeva, a ne desna, a ova desna nije lijeva, nego je baš lijeva lijeva i ne može biti desna?" - pita me mrva, i to još "proguta" svako drugo slovo i ispretura sve, pa je razumi, i još joj pametno odgovori, majčina šćeri!
- !? !? !? (moja glava je pognuta, gledam šare na tepihu u dnevnoj sobi, ćutim, strpljivo čekam da prestane da me pogledom skenira...aha, hoće, vraga će ona prestati, a mene već počinju da hipnotišu ove ružne šare na tepihu...majko mila, moja snaha stvarno ima užasan ukus kad je ovo mogla odabrati!)
Plavooki ispitivač je "moja mrva", a ja sam njena tetka ili na njenom jeziku "tekta ‘ija!" (Eto, je l' sad razumijete s kojim jezikom imam posla). Ona ima "svega" 3, a ja "čak" 26 godina. Njoj knjige služe kao podloga za žvrljotine nepoznatog porijekla i samo njoj jasnog značenja, a ja se iza istih uspješno "krijem" već godinama. Ali zato nas, pored ljubavi jedne prema drugoj, povezuje zajednička naklonost prema jednom žutom medvjedu, u narodu poznatijem kao Winnie the Pooh, ili još poznatijem kao "onaj međed u crvenoj majici" što se do besvjesti koristi u komercijalne svrhe, pa kinezi samo što još nisu počeli da proizvode higijenske uloške sa njegovim likom, ali to je sada nebitno.
Ono što je bitno jeste da me i dan danas oduševljava jednostavna mudrost koju proklamuje ovaj sladunjavi medoholik i njegova odabrana družina. Tu istu mudrost serviram ja mojoj mrvi kada nemilosrdno zahtjeva objašnjenje na pitanja na koja mi ni knjige, ni ovo malo mozga što izgleda bezuspješno kultivišem, ni relativno ograničeno životno iskustvo ne daju odgovora. U takvim situacijama prizovem u pomoć i ne baš tako davno poklonjenu mi knjigu Pooh’s Little Instruction Book. Vrh! Vjerovali ili ne. Sprdnja! To se nikad ne može prerasti.
"Pooh je pogledao u svoje dvije šape. Znao je da je jedna od njih desna, i znao je da kada odluči koja je od njih desna, onda će ova druga biti lijeva, ali nikada nije mogao upamtiti kako treba da počne."
Zaključak: "Kada gledaš u svoje dvije šape, u onom trenutku kada odlučiš koja od njih je desna, onda možeš biti siguran da je ona druga lijeva."
Možda je i zbunim odgovorom, a možda i ne, ali bar sam prestala da gledam šare na tepihu (ne biste vjerovali kakav je!), a ona otrči da pronadje još materijala za posramljivanje nesretne tetke.
I mislim se šta će biti kad još malo poraste, pa krene sa "velikim" riječima i "velikim" pitanjima - Šta je to (ne)tolerancija, ili (ne)sebičnost, ili (ne)razumjevanje, ili (ne)skromnost, ili zavist, ili...ooo, nek’ mi je Bog upomoć!
Tako da sam sinoć nevoljno poželjela, makar na kratko, laku noć Poe-u, Wells-u, Tolkinu, Lewis-u, ..., i njihovim "čudnim", ali meni dragim svijetovima, da bih rekla dobro veče jednostavnijem svijetu ljubavi i prijateljstva Winnie the Pooh-a. Aaa, ne, ne, neće mrva mene nespremnu više (s)nalazit’. Mače moje radoznalo. :)
