Evo vec neko vrijeme rano ranim. Ne volim rano da ranim. Ne moram dvije srece da grabim, dosta vala i jedna, a ne mora ni ona svaki dan, previshe je to srece. I nisam navikla da rano ranim, ja sam nocna ptica lutalica, sova ogromnijeh ochiju, da bolje vidim u mraku...
Drugo, ja sam nervozna kad se probudim rano kao Marko Kraljevic kad se probudi bilo kad. Ono, mogu nekoga da ubijem i da mi ne bude zao, a i pitanje je hocu li se sjecati svega kad se rasanim. I ne stizem vishe da chitam sprdnje, od ranog ranjenja. To nije dvije srece grabljenje, to je nedostatak vremena za sprdnju! A to ne valja! Ne nikako! Za sprdnju treba uvijek naci vremena, sprdnja je hljeb moj nasushni...
Ispala sam iz deshavanja na sprdnji, i sad ne znam kako da nadoknadim.. ako budem poranila, opet necu stici da nadoknadim ovo shto sam propustila, i nije mi lako. Nemam ni Sharca, da pola ja chitam pola Sharcu dajem, mozda bih tako brze stigla. Ali, konji ionako ne umiju da chitaju, a i pokvarice vid, jer dosta se nakupilo od mog posljednjeg bitisanja ovuda....
I tako, pisala bih ja josh, ali izgleda cu zakasniti, pa cu ranim ranjenjem u kombinaciji sa sprdnje pisanjem, da ugrabim koju nepovoljnost, a to ne bi valjalo.
Ne zamjerite mi na ovoj nedorasloj sprdnji, ali ipak je rano, a samo mi dodje zelja da vam se javim. Nedostajete mi sprdachi stari, a zao mi je shto nove josh nisam upoznala. I chat na sprdnji mi nedostaje.. Ali najvishe od svega mi nedostaju oni dani kad nisam morala rano da ranim, pa ni dvije srece da grabim. Ne znam ko se to nasprdao sa nama, ali od kad rano ranim, svi oko mene su onervozili, od mene, i dvije srece grabe:
prvu kad me vide i naivno se obraduju, a drugu kad mi vide ledja ;)
