Mnogi su se od vas sigurno zapitali: ‘’Što bi od one naše fine Babe? Đe li nestade?’’, e pa đeco... sad ću sve da vam ispričam! Nećete vjerovat!
Evo kako je sve bilo: Jednog dana metlala sam nešto po kući i kako je bio divan sunčan dan, odlučih da izvedem staru metlu na izlet na let oko ove naše lijepe planete. I taman kad sam bila negdje oko jonosfere (ili stratosfere, ne znam, vazda se zbunim) vidjeh da mi nekakav satelit ablenduje. Malo se začudih jer sateliti obično nemaju farove, pa odlučih da mu se približim, da mu budem kako se ono kaže drug na drumu... ili na orbiti, svejedno.
Taman sa približih kad me nekakva svjetlost obasja i nekakva cijev me uvuče kao u crtaćima Duška Dugouška. Tu sam nekako izgubila svjest. Kad dođoh ponovo sebi, vidjeh da sam u mračnoj sobi bez svijetla... bolje reći ne vidjeh jer nije bilo svijetla. Probah da se podignem na noge, ali otkrih da je plafon nizak, tako što se nađoh s njim frontalno, al to da je plafon nizak, to sam provalila tek kad sam se probudila drugi put. Taj drugi put vidjeh jedno upečatljivo svjetlo koje je baš znalo da upeče... onako ka’ sunce što zna u Sahari. Onda začuh nekakav piskutavi glasić koji mi reče: ‘’ Baba Jago, dobro došla na našu letelicu, ja kapetan $#&$%%#$, želim ti prijatan boravak na nešem vozilu, tokom narednih nekoliko hiljada svjetlosnih godina do naše palnete.’’
Digoh se na noge, ovaj put vodeći računa o susretu s tavanicom, i opletoh:
‘’Kakve lijeve planete, moj R2D2? Kad sam se ja prijavila za ovo vaše nagrdno putovanje? I pokažite se, aman ko ste? Kakvi ste? I od kad to vanzemaljci pričaju srpski, aman!’’
Ništa se ne pomjeri, a onda osjetih kako mi neko kuca na lijevo koljeno i dolje, nećete vjerovat što sam vidjela... Vazda nam pričaju da su vanzemaljci mali i zeleni sa dugim rukama i velikim očima... e nisu, oni su mali i smeđe-crno-žuti sa dugačkim ušima i velikim podočnjacima i nekako su izduženi, kao viršle, imaju kratke noge.
Elem, ta kreaturica, mi odgovori ovako:
‘’Mi smo visokointeligentna bića iz druge galaksije, dio civilizacije čije ime ne mogu da izgovorim pred tobom. Mi ne pričamo srpski, nego smo ti ubacili u uvo jednog leptirka i sad ti čuješ sve jezike kao svoj.’’
Ja počeh da tresem glavom tamo, amo : ‘’Kakvog crnog leptirka... poješće mi i ovo malo pameti što imam!!!’’
‘’Ne boj se Baba, nije to takav leptirko... kao što rekoh mi smo visokointeligentna bića... ne bismo te doveli u opasnost.’’
Nije baš da sam pretjerano povjerljiva, al ovo me nekako smiri pa počeh staloženije:
‘’ Pa dobro... Sad, ne znam baš kolko ste inteligentni, kad mene od svih ljudi nađoste, a o tome kolko ste visoki neću ni da raspravljam, nego što vi mene dovedoste ovdje?’’...
E, o tome zašto su me odveli sa sobom i šta mi se sve dešavalo, nekom drugom prilikom...
Aj, sad ostavljam vas i ostajem vaša
Baba Jaga
