Jedna sasvim proročanska priča

Dragi moji sprdosapijensi, pošto sam vam ispričala jednu svoju priču iz djetinjstva, s ciljem da vas uputim u to kako je zloba pocela da prožima moje malo biće, sada ću vam ispričati još jednu, ali s drugom namjerom- da vam otkrijem sta me je navelo da se bavim svojim sadašnjim poslom- vidovnjaštvom.
Bilo je to davne 1990., ljeto, a moji roditelji odlučili da prodamo kuću i pređemo u jedan lijep i komforan stan u gradu, gdje bi nam sve bilo na dohvatu ruke. I tako, spakovali smo stvari i krenuli u grad čuda- (S)Prdograd! Opraštanje sa mojim najboljim drugom je bilo dirljivo, puno smo plakali, i on mi je kao uspomenu poklonio rep od jedne vrlo rijetke vrste guštera- sprdogmiz, koji se, onako svježe otkinut, jos uvijek koprcao u mojoj ručici (jos uvijek ga čuvam prepariranog), a ja njemu svoj najmiliji kliker- šestoperac i jednu granu privezanu pertlama sa oba kraja i još par grančica (luk i strijele). Naše dvije baba- komšinice (koje ja nikad nisam voljela) su isto plakale i proturile mi u dzepić dvije- tri kockice šećera (fuj). Bila sam toliko tuzna što napuštam svoje gliste, paukove, prašnjavi tavan, i "Dunav" (tako sam zvala jednu veliku baru ispod česme, odakle sam hvatala crviće i žabe, i odakle sam se često vraćala sva blatnjava i okupana), da su moji roditelji mislili da će mi pući sve tri plućne maramice od plača. Sve to mi je već nedostajalo i znala sam da nikada više neću biti tako srećna među zgradama i ljudima velikog grada...
Naša zgrada je bila ušuškana među puno drugih, tek izgrađenih zgrada, i mnoštvom kuća. Iako je oko nje bilo puno sadnica, sve još uvijek izgledalo nekako sumorno i sivo. Djeca iz zgrade su bila presrećna što će imati još jednog drugara za igru, a ja, dane sam provodila gledajući kroz prozor svoje sobe, zamišljajući da se pentram negdje po mom drveću i da trčim i brčkam se u mom malom žutom Dunavu. I tako, dani su prolazili, moje sestre su već bile u srednjoj školi, a ja se upisala u četvrti razred.
Jednog lijepog i sunčanog dana, pošto smo se vratile iz škole, moja najstarija sestra je iskoristila tatino odsustvo i u sobu donijela tatinu lovačku pušku (u kojoj nije bilo metaka), jer je za domaći iz Odbrane i zaštite morala da zna iz čega se sastoji. Ja sam, kao vrsan poznavalac drvenog oruzja sve to vec odavno znala i pitala sam se šta to ona radi. Usred te njene borbe sa teškom dvocijevkom i usred tog mog čuđenja, zazvonio je telefon, i ona, kako je pošla da se javi, ostavila me je samu u sobi sa mojim plijenom. Tog trenutka, u meni se probudila ona stara želja za ratovanjem i tada sam znala da je došlo mojih pet minuta, i da ih po svaku cijenu moram iskoristiti! Popela sam se na krevet, isturila pusku cijelom dužinom kroz širom otvoreni prozor i počela besomučno da pucam: "Pam, pam, pam... ra-ta-ta-ta", ubijala sam nedužne prolaznike koji su predstavljali neprijatelja, a mali tenkovi i neprijateljski avioni (djeca koja su se igrala i ptičice) su redom košeni kao cvijeće. Kada sam ih sve potamanila i teritorija postala čista, na prozoru u zgradi preko puta, (takođe na prvom spratu) se pojavila zenska prilika sa cigaretom u ruci, (očigledno sa namjerom da je s mirom dokrajči). Vidjevši u njoj još jednu prijetnju mojoj novoosvojenoj teritoriji , podigla sam pušku i "PUC, PUC, PUC"... Cigareta je ispala, jer je jadna žena, vidjevši isturene puščane cijevi uperene u nju, mahnito pobjegla u kuću..
Kada je moja sestra završila razgovor, ušla u sobu i zatekla me tako, znala sam da se neće završiti samo na njenom vrištanju. Mamu su poslije vodili u hitnu (žena je, jadna, pretrpjela šok), a ja sam predvidjela da ce me tata kad se vrati kući s posla istući ka' malo magare, tako da sam, da bi me manje boljelo, obukla još dvoje pantalona. Tako je i bilo, a ja sam, otkrivši svoje vidovnjačke moći, kasnije i odlučila da će to biti moje životno opredjeljenje.
Dragi sprdači i sprdačice, nemojte misliti da je ova priča puštena u promet u marketinčke svrhe, ali, isto tako, ako imate neki problem i ne znate šta vas u budućnosti čeka, tu je vaša zla Jerina i njen žiro račun: 275899685746-0897867-9786756457564-53 u NLSPRD banci. Možete me kontaktirati i pritom izložiti vaš problem kada vaših 1000 konvertibilnih eura legne na moj račun. U slučaju moje eventualne ali nemoguće proročanske greške pare se ne vraćaju.
Unaprijed zahvalna, vaša zla Jerina
P.S. Ovom prilikom ekskluzivno prilažem sliku mog nevidljivog trećeg oka.