JEDNA SASVIM ŠKRBAVA PRIČA

Kako sam rodjena u jednoj prosječnoj porodici,moje djetinjstvo se nije puno razlikovalo od djetinjstva većine djece. Stanovala sam u velikoj kući sa roditeljima, dvije starije sestre i naše dvije baba- komšinice koje su nam uvijek, iz nekog meni tada nejasnog razloga, zavirivale u šerpe i frižider i govorile: "Ada, naši smo". Oko naše kuće je bilo prostrano dvorište sa puno zelenila. Dane sam provodila loveći gliste i guštere, jurišajući na mog najboljeg druga sa drvenim nožem u ruci (igrali smo se rata), ili kopajući rupe u zemlji za našu omiljenu igru klikera. I tako, bezbrižno vrijeme je polako odmicalo i napokon je došao dan da se Pinco i Džondžula (moji klikeri) odlože u kesicu i krene u jednu novu avanturu u toj famoznoj kući strave i užasa- školi.
Tog dana kada sam izgovorila: "Dajem časnu pionirsku riječ..."- znala sam da će se moj život iz korijena promijeniti i da otada više neću biti ona ista mala nestašna Jerina.
Iako sam teško prihvatila svoje nove obaveze, i klikere iguštere nevoljno zamijenila brojevima i slovima, bila sam dobar đak i mirna na časovima, iako mi je vazda bilo milo da se potučem za odmor.
Elem, jednog dana mama mi je obukla slatku bijelu košuljicu i suknjicu na falte (ne smij se, da te ne slomim, to je tada bilo moderno) koja je, budući pomalo uska u struku, samo isticala moj djetinje buckast stomačić.
Kada je došao na red čas likovnog, i učiteljica nam zadala šta da nacrtamo, ja sam se toliko udubila u svoj rad, zamišljajući, u najmanju ruku, da stvaram "Gerniku", da nisam ni osjetila da... U jednom trenutku pažnju mi privlači cerekanje iz susjednog reda i uperen prst jedne djevojčice u mene. Okrećem se oko sebe i tada nastaje prava eksplozija smijeha. Prstići malih čudovišta sijevaju posvuda, a iz škrbavih ustašaca se prolama grohotan smijeh koji para smrdljivi vazduh učionice. Ne shvatajući još uvijek razlog tog ludila, odjednom kao da osjećam blagu hladnoću po butinama (kao kad ti puknu pantalone ili se upiškiš), saginjem glavu, kad ono, moja nova suknjica na falte prostrta po podu oko mojih nogu!!! Svjesna užasa, brzo ustajem i navlačim suknjicu preko bijelih unihopki, dok se mali monstrumi i dalje cere, padaju pod stolove i vrište, uprkos uzaludnim pokušajima učiteljice da ih umiri. Kada je čudovišne zvuke konačno zamijenila tišina, učiteljica me je pozvala da dođem kod nje. Dok mi je zakopčavala suknjicu i pokušavala da me utješi, suznih obraščića i očiju sam gledala u te male krezube kreature koje su se krišom smijale i odlučila da im više nikad ne dam ni griz moje užine, da im ne pozajmim oštraljku, da im više nikad ne šapnem zadatak iz matematike, i da ih jednog dana sve umlatim.
I tako, dragi moji,dok su neke moje kolege iz odjeljenja sjele za katedru, neki postali pravnici, neki fizičari, a neki, pak, čistači, ja umjesto nestašne male Jerine postadoh zla Jerina.
Ajte sad uzdravlje, odoh malo da činim štetu.