Pročitala sam prije par dana članak u jednim dnevnim novinama koji me je na tren podsjetio na Sprdiland, a onda i na to da nijesam stigla posvetiti vam zasluženu pažnju poslednjih par dana. (Još ću manje, kako mi se okrenulo!)
Doći će mama da mi opravda časove, ne brinite, jer mene više ne puštaju niđe od kada sam izbačena iz školskih i njima sličnih obrazovnih ustanova. Ne mogu se čudu načuditi, ali ne puštaju! Ja mislim da je to zbog toga što sam prestala piti sedative, pa sam se opet izbezobrazila. Tablete su učinile samo da izgubim na apetitu, a time i vidno smršam. Čak su neki nazovi ljekari mislili da mi je i život u opasnosti, a kako mentalno zdravlje nije napredovalo, ja sam, na svoju ruku, odlučila da prekinem sa terapijom. Ah, majka me imala!
To make a long story (even) longer...
Počeh da pišem o dnevnim novinama, pa da nastavim. Naime, svako jutro dajem 50 centi za novine, sa izuzetkom subote i nedjelje, kada se za iste ogrebem od tate. Jednostavnom računicom, i uz tatinu pomoć, pošto mi se učinje teškim sve to sračunati, dodjosmo do zaključka da ja, kupujući novine, mjesečno trošim oko 11, 12 eura na maltretiranje i ispiranje ovo malo mog napaćenog uma.
"Sine, zašto izučavaš sve te škole kad ne umiješ dva broja pomnožiti bez moje pomoći?"- pita me tata.
"Pa zato što ću kad sve te škole pozavršavam, naći neki bolji posao ili poslove, a onda i toliko novca zaradjivati da me neće biti briga i neću morati uopšte da računam koliko trošim mjesečno na novine" - odgovorih s osmjehom.
"Sine, bila je simpatična ta tvoja NAIVNOST dok si bila dijete, sada više nije!"- tata se meni ne osmjehnu.
Eto, moram sad pojasniti ovo zbog ljudi koji nijesu iz Gore Crne, vidim ima vas, vazda vas bilo, da vas ne bi zbunio gore napisani dijalog, jer se koristi imenica "sin" za osobu ženskog pola.
Vidite, ja sam žensko, ali sam crnogorka, pa me tata zove "sine", a i mama, kada nije ljuta na mene. Kada je ljuta, onda drekne moje ime TAKO glasno da je čuje komšinica od preko puta. I uvijek, i to BAŠ tada, ta ista komšinica navrati da traži cukra, valjda je moje ime asocira da iznenada uvidi da joj fali cukra, mada nemam slatku narav, a ni ime mi se ne rimuje sa rječju cukar (prim.prev. šećer). Ma, znam da je naša komšinica teška alapača i voli da zabija nos tamo đe mu mjesto nije, tako da nije grijeh ako kažem da ja ne podnosim komšinicu Bosu, i da mi je merak bio da je ovdje prozovem. Vala, Bosiljka, na jade će ti doć’ ova mala! :)
Ah, da, odlutah opet. "Sine" se u našoj porodici koristi od milošte. I mog brata isto tako zovu. Zato sam ja bila zbunjena u svom najranijem djetinjstvu. Bila sam ubjedjena da sam ja ista kao i moj braco, ali sam uvidjela da mi fali murica (molim vas, izvinite na izrazu). I tako sam ja strpljivo čekala do svoje 4-te, 5-te godine da i meni murica izraste, kako bih bila potpuno identična sa svojim bracom. Njega su zvali sine, a i mene; on je bio najbolji u svemu, ma vala neću ni ja zaostajat'; on je igrao fudbal i klikere, igrala sam i ja; on se tukao sa dječacima, i ja sam se tukla, (a posle bi ih on dodatno umlatio, jer su mu dirali mlađu sestru.)
Medjutim, džaba sam čekala, jer ništa nije izraslo. Srećom! Kasnije sam uvidjela da se meni dječaci svidjaju na jedan drugi način (i da ne želim samo da se tučem sa njima) i da to ne bi bilo normalno da imam ... pa, znate već, to što nemam. Ali mi zato jedan drug često kaže "Vala mala, jesi žensko, ali imaš muda onda kad treba!" (Izvinite, ali citirala sam prijatelja. Oprostite mu na rJečniku!) Tako da, kada malo bolje razmislim, našla sam kompromisno rJešenje! :)
Nevjerovatno. Ja sam krenula sa jednom pričom, a gle gdje stigoh! :)
Ma, znate li u čemu je problem? Ne mogu da se koncentrišem, jer mi se ide u toalet. Ljudi moji (i Stoko), izvinite, ali meni se šššiški. Kažu da ne valja ništa predugo zadržavati u sebi, a posebno ako su u pitanju "otpadne materije".
Uh, moram. Nastaviću kasnije priču o novinskom članku, obećavam.
Trk...
