Krajem prošlog vijeka, računato po zvaničnom centralno-galaktičkom vremenu Galksije Tuški Put, srž njenog najvećeg solarnog sistema počeli su da naseljavaju Zidaji. U moru drugih likova, prosječni Zidaj nikada nebi privukao pažnju na sebe, da nije tog čudnog zvuka, koji ispušta tokom gotovo cijelog svog života. Evolucija je njedrila i iznjedravala, i ranije i kasnije, mnoga slična bića – i Pihare, i Makseolire, i Svejelošere... ali Zidaji su bili i ostali remek djelo majke prirode i oca društva - rodonačelnika cijele galaksije.
Prosječni Zidaj potpuno se uklapa u galaktičke standarde izgleda, poštuje GTP dess-code i komunikacione protokole. Živopisnije rečeno, djeluje vrlo ozbiljno i zamišljeno. U tu svrhu majka priroda mu je zamalo dodala još jedan prst, kako bi čelo bilo što zamišljenije poduprto. Sam toga, Zidaj je i vrlo rečit, nosi skupa ili makar skupolika odijela, voli govornice i pozornice, naočari, kravate, satove, kozje bradice, sjajne ćele – ukratko, sve što doprinosi njegovoj vizuelnoj ozbiljnosti. Pripadnice ljepšeg pola nose se nešto drugačije, ali je i njihovo uočavanje posve jednostavno. Artikulacija Zidaja je strahovita. Znaju da podviknu, da naprave dramsku pauzu, da zasijaju očima, ubeče, vrisnu, poskoče, a posebno vole da mašu rukom u pravcu gore-dolje. Zidaji su krvoločne grabljivice. Love bez potrebe za hranom. Ranjavaju žrtve čisto zadovoljstva radi. Interesantno je medjutim da svoj plijen nikada ne ubiju. Svjesni činjenice da u lancu ishrane opstaju samo dok su niže karike na broju, a više indiferentne u odnosu na njihovo vrzmanje i vrisku, Zidaji, nakon što ga ulove, vješto zadirkuju svoj plijen, mentalno ga zlostavljaju, vade dušu na pamuk, udaraju činjenicama, ali ga gotovo nikad ne dokrajče. Pa ipak, postoji situacija kada Zidaj može biti i fatalan...
Zidaja, naime, morate ili da volite ili da mrzite. Nešto treće iz njegove perspektive ne postoji. Njegov genetski kod pruža mu samo crno-bijelu sliku vašeg odnosa ka njemu. Ako vas vidi u bijeloj boji, onda vi zasigurno klimate glavom u pravcu gore-dolje, na sve njegove izjave praćene zamišljenim ili značajnim pogledom. Zasigurno i zviždite u pravcu njegovog kažiprsta, kad god vrisne. U protivnom, Zidaj vas vidi u crnoj boji – a crno je boja njegovog plijena. E sad, to i nije toliko opasno, jer već rekosmo da Zidaj gotovo nikada ne ubija žrtvu. Ali...
Zidaji se ne grupišu prema političkom opredjeljenju. Šta više, vrlo su homogeno rasporedjeni po raznim političkim i para-političkim grupacijama. Takav socijalni momenat omogućava suprostavljenim Zidajima da se igraju sa istim plijenom. Naime, unezvjerena žrtva, nakon što pobjegne iz kandži jednog Zidaja, vrlo brzo biva zarobljena od strane drugog. A taj drugi, po pravilu ima posve drugačije političke stavove i «razloge» napada na žrtvu. Iskusniji Zidajolozi čak tvrde, da Zidaji namjerno fingiraju višeglasje i parlamentarizam nebi li zbunili žrtvu iliti «pukli joj snalaz».
Sve dok ste žrtva jednog Zidaja vrlo ste podobni da postanete žrtva i drugog. Simptomi su prilično nedvosmisleni – Zidaj vas ubjedjuje u pogrešnost vaše priče, dokazuje vašu zabludjenost, podsmijeva vam se, značajno zamišljeno maše glavom...
E sad ono glavno – nikada, ni ujutro rano – onako mamurni, ni sami za sebe bez prisustva svjedoka, ni u buretu, ni u ludilu – ne pokazujte SVOJ STAV. U očima Zidaja postoji samo njegov stav i stav njemu konkutentskih Zidaja. Vaš stav ne može biti vaš. On je ili njegov ili njemu neprijateljskog Zidaja.
U trenutku kada pokažete stav, momentalno bivate kažnjeni! Uništeni! Satrti! A kazna je strašna. Zidaj koji je preplćen na vas kriknuće ZIDAJA! I ne samo on! Povikaće svi mali Zidajčići iz njegove klape! ZIDAJA! ZIDAJA! ZIDAJA!
A zao glas daleko se čuje. I tako vam puca pogibija.
Čuvajte se Zidaja! Možda ih ne vidite danas, ali i oni se uvjek vraćaju kući.
