Jesen u mom kraju

Dok sa terase osluškujem jata premorenih turista kako napuštaju južne krajeve krećući se ka svojim zimskim gnjezdištima, pogled mi pada na malenog cigosa i njegovo bezbrižno čeprkanje po obližnjem kontejneru. Stižu hladniji dani – valja se pripremiti.
Preplanuli, puni energije i spremni za nova tetošenja, iz još južnijih krajeva vratili su se šefovi. Ta simpatična bića sa ogromnim se interesovanjem raspituju kod svojih podredjenih gdje su proveli odmore, a onda neprijatno iznenadjeni običnošću odgovora tipa – “kući”, “kod tetke u Sutomore”, “kod babe u Brskut” i sl. izvlače prosjek prepuštajući svojim voljenim stvorenjima i ljepšim polovinama da pokažu loše koncipirane digitalne fotografije, radjene da liče na “tu slučajno zadešene” prospekte turističkih agencija.
Brundavi turistički radnici i njima paralelna karika lanca ishrane, putari, pakuju stvari i uvlače se u svoja skloništa. Prvi će tamo prespavati sve do narednog ljeta, u snu brojeći novostečenu imovinu, tek povremeno izlazeći radi krckanja iste na motorna vozila njemačke proizvodnje. Jedino će možda poneki Rus ovećim svežnjem još ni neopranog novca jednim udarcem razbiti njihov lagani san i idilu jeseni na moru. Razdragani putari ostavili su za sobom rampe, znakove pokraj puta, crne tačke i rupe svih boja, kojima su činili ljeto dinamičnijim, povukavši se na zaslužen odmor do prvog snijega. On će ih uskoro, već poslovično, iznenaditi svojim padom u sred zime.
Televizijski poslenici lagano kupe svoje prnjice sa plaža i ušuškavaju se u tople studije, prepuštajući podijume kolegama iz sportskih i političkih redakcija. Reprize na zahtjev gledalaca ustupiće mjesto maratonski dugim serijama, latino-meričkog porijekla i idiotskog sadržaja. Morski festivali zatvaraju svoje kapije, uz škripu koja probija slojeve prašine što se tek slegla, premda se niko više ne sjeća ni što se dizala.
Podgorica počinje da diše. Pauci se ponovo zavlače po ulicama u koje ni sunce više ne zalazi. Akcije veselo skakuću po berzi, saobraćajne gužve stidljivo, ali uporno, počinju sve ječe da žubore. Budi se skupština, a priprema se i referendum.
Za razliku od prošlih, ove jeseni će u moj kraj doći i Kablman. Nekima je on smiješan, nekima odvratan, a meni se čini da nije loš. Biće u paketu, koji ionako ne možete odbiti, za svakoga ponešto. Najbolje od svega je što ćemo konačno moći da gledamo emisije o normalnim životinjama, dnevnike sa tudjim problemima, čudne sportove tipa boćanja i curling-a, a i prcanje (oprostite na izrazu) zdravog mozga i svega ostalog, više neće biti ekskluziva na koju pravo polažu samo političke emisije.
Velika ljetnja sniženja bezočno će primorati šminkere, ta krhka stvorenja, da hitro skinu već prevazidjene ovosezonske kreacije i uvuku se u jesen-zima modele, iako im vrijeme još uvijek nije. Sutomore i Budva će opustjeti, kladionice će obliti žagor, a prskalice ispred Maše biće bačene u zaborav. Pamtiće ih jedino dobro natoplena drvena klupa kraj obližnjeg stajališta.
Utisak da je sve normalno, znam, pokvariće jedino lišće pokleklo pred silom gravitacije, klinci koji će, kao i svake godine, početi da se pripremaju za školu i laste koje će krenuti ka jugu. Tješi me jedino pomisao da se bliži novi istorijski momnat – odlučujuća bitka za neku od stvari. I ko zna koja po redu ofanziva... ili kontra-ofanziva... jesenja...