.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
ekada davno, u doba do koga ne može doprijeti ni sjećanje velikog profesora Kilija Nonja Gonzalesa, na prostoru današnje Podgorice nije bilo ničega. Ćemovsko polje pružalo se u nedogled, proparan jedino Moračom i pritokama. Skadarac je nježno njihao grane prepotopskih platana, vrapci su drčno čekali zime, rode su rasterećeno išle na jug i rado se vraćale, a psi lutalice su bili divlji i slobodni. Trajalo je to doba decenijama. Slučajni prolaznici divili bi se ljepoti, ubrali poneku kupinu sa drača po Brijegu od Morače, umili se u Ribnici, oprali noge u Zeti i pošli dalje. Nisu se zadržavali. Ne zato što nisu htjeli. Jednostavno, još u to doba znalo se – ovi prostori su bili samo za divljenje...
Niko od stanovnika okolnih naselja nije tačno znao zbog čega se nije za igrati sa Malom šumom, kako su je zvali. Neki su tvrdili da je ukleta. Tvrdili su da su gledali kako kasno po mjesečini , uz sablasnu vrisku i groznu muziku, njome šibaju aveti u metalnim oklopima brzinom koja za sobm ostavlja samo huk. Drugi su se pak kleli da su svojim ušima slušali avetne glasove kako ponosno i samopouzdano nose salve loše akcentovanih gluposti, u sred bijela dana. Treći su govorli o ćemovskim vilama - divnim bićima plavokose mudrosti, koje su u busijama čekale lutajuće prinčeve na bijelim konjima. Same po sebi, one su bile zabavne, prijatne i stimulativno neselektivno nasrtljive. Medjutim, na nesreću većine slučajnih prolaznika, koji nisu u sebi nosili dovoljno plave krvi, nasrtaji bi se završavali izludjivanjem žrtve – glupošću, neemancipovanošću, nepismenošću, neskromnošću, malogradjanštinom... Četvrti su govorili da sve to nema nikakvog smisla. Tvrili su da Malu šumu treba izbjegavati samo zbog lukavih goblina, prodavaca sreće, koji su sa sobom nosili hoklice i stočiće na rasklapanje i ibrike pune tekućine poput današnje dojč-kafe, kojom su zalivali putnike namjernike, nudeći im raznovrsne primjerke endemske djeteline sa četiri lista.
Bilo kako bilo, Malom šumom su ljudi toga vremena prolazili, ali su se nerado u njoj zadržavali. Svi starostavni vodiči upozoravali su na brojne klopke ovog lavirinta.
Za razliku od šumice, u to doba su okolni prostori bili bogato naseljeni i obdareni svakojakim izobiljem i radošću. Jednog dana, mili i mirisni princ po imenu Tuhim-Nejked-Ša, željan slave i avanture zaputi se na svom djogatu prema legendi. Obilnog imetka i neprocjenjivog nasljetstva, prirodno otresit, šarmantno nabusit i ljupko prepotentan, Ša je bio slika i prilika svog doba. Nije ljubio lance i regole, a za predanja i sile prirode i natprirode nije davao ni pišljiva boba. Sakupivši najbolje neimare svoga doba, tegleći za sobom od balvana napravljene kranove, pauke, jarčeve i maljeve, ujahao je Malu šumu i počeo od nje praviti grad. Krčio je platane, ubijao džukele, unosio svjetlost u šumarke, popločavao potočiće, podio staze i bogaze...
Da ne podje sve kao podmazano, pokušala se pobrinuti Gorička vila. Plahovita i slobodoljubiva ljepotica bunila se protiv novotarija. Željna svoga mira, vila je noću rušila ono što bi neimari danju podigli. Uzalud su mecene pokušavale podmazati stvari. Išli su od mudraca do mudraca, od gatare do gatare, maga do maga... Napredak je bio doveden u pitanje. Gledajući svoj grad kako još ni nerodjen vene, Ša se odlučio na jedini mogući korak poznat u popularnoj mitologiji toga doba - uzidati nekog sebi dragog u zidine voljenog naselja. I učini tako. Hrabar, ponosan, milosrdan i samopožrtvovan, Ša ugradi sebe u svaki objekat jedinog mu trolopolisa.
Prošli su vjekovi, a prisustvo Šaovog duha i danas se osjeća u Podgorici. U svakoj zgradi, fontani, bulevaru, kafiću, trafici, trgu ili, recimo, spram slobode proširenoj nam Ulici Slobode...
