Oblak Sivi
Ne pada više obična kiša.
Nad mojim gradom
Sad su se nadvili,
Oblaci neki
Zbog kojih smo se
Kao vrbovi prutevi savili.
A oni se iznad nas kao sablast
I teški usud
Bez pitanja, onako crni
Kao smrt hladni i svirepo sivi
Na svoju ruku, na našu muku
Bezobrazno i bez pitanja nadvili.
Nema više te lijepe kiše nad mojim gradom.
Nad njim su sada oblaci neki pod kojimja se
Osjeća trulež;
I vazduh koji pokušavamo
Udahnuti
Užasno smrdi;
Kao davno zgaženo pseto,
Na našem putu koji je vodio
Nekada tebi
Nekada meni…
A danas nikuda ne vodi....eto.
I znao je da nas zagrli jako
Taj put koji su svojski zgazili
Bestidnici neki mali i
Velike njihove sluge
Oni što nikada nisu znali,
Kako se u ovom lijepom gradu
Provode noći, besane duge.
Pod nebom tvojim oblače sivi
Pod kojim osim džukela teških
I čudnih pasa, pasa bez rasa
niko više ne zna da živi;
Sve zauzeli psi lutalice
Lutaju množe se i krupno reže,
I kisnu od kise od koje svi,
Osim džukela, bezglavo bježe.
Oblače novi nepoznati
Ti što si savio mrak nad gradom
Nad mojim gradom
Koji pati u mukama
Težim nego na robiji…..
A nekad je moj najmiliji grad
Tako znao da se divi
Ljepotama svojih bližnjih,
Čuješ li me oblače
Oblače prokleti oblače sivi!
Prokletniče što si se nadvio
Nad ovim gradom da ne živi?


