Ciao dragi moji. Ostavi mene jos jedna djevojka. Maloprije sam zvao jednu na telefon sto je upoznah u aviJJJonu i ona me iskulirala (nije biJo pun aviJon, nije mi debeli Kinez zavrsio u krilu, a ja nijesam krkao kolacice od krabe u biznis klasi uz moralnu dilemu dal’ sam ‘ebo il’ sam treb’o, kao u onoj reklami za pivo. Odnosno iza somotske zavjese, kako su biznis klasu odvojili u drzavnoj avio-kompaniji. Upoznasmo se dok smo cekali ukrcavanje na aerodromu) Bogme je vrijeme da stanem malo i da se zamislim nad samim sobom. Vec su mi pocele polako sijede, a to nije od dobra.
A sve je to krenulo jednog lijepog dana…kao sto je ovaj.
E, imam ja jednu drugaricu, jedno stvorenje koje obozavam. Ali stvarno. Jedna od rijetkih djevojaka koja moze da me nasmije. Da ne pomislite sad da ja omalovazavam zenski humor, u pitanju je moj u vecini slucajeva nadrkani karakter u onim rijetkim momentima kad sam trijezan. Elem, ta moja drugarica ima momka. Oni se vole, maze, paze…co’ek je rodjen genetski bogat pa mogu da putuju po razno-raznim svjetskim “mamipara” destinacijama. Ne radi nista, boli ga qrac, para samo kaplje, dok ja ostavljam m*da i bubrege po bijelom svijetu (ajd dobro, nije bas bijeli svijet vec zemlje iz okruzenja).
Dakle, doletim ja jednom sa tih sluzbenih putovanja, dodjem kuci nedje oko 20:30, taman se malo smirio posle leta, jer ko je od vas letio MNEairlajnsom zna kako let moze biti ugodan. Ako nista, ono se barem ljudi povezu jer dobar dio leta se svi drze za ruke. Hare Krishna na crnogorski nacin. Kako sam uspio da se spustim u fotelju i dohvatim daljinski u ruke zvoni meni telefon. Drugarica. Kaze, strasno mi je bitno da se vidim s tobom, treba mi neko da me saslusa. OK rekoh. Ajde. Dodje ona po mene, odemo autom na jedno lijepo mjesto, te mi se ona tu izjada kako je njen momak dok je bio s njom na odmoru mailovao s nekom drugom, govorio joj kako jedva ceka da se vrati u MNE da bi je vidjeo. Ova moja drugarica mu krisom procita mailove i popizdi te im se put zavrsi u nervozi i netrpeljivosti ostatka svijeta kao zapravo vecina mojih putesestvija.
Vratimo se doma. Sjutra, kad sam se vratio sa posla zovnem je da vidim jel OK i predlozim joj da se opet vidimo posto je u bedaku. OK veli ona, nema problema. Dodjem ja po nju doma, kad ona izlazi prilicno *ebozovno obucena. OK. Valjda joj to popravlja samopouzdanje. “Dje cemo? Ocemo li u grad?” “Ne” kaze ona. “Ajmo nedje da se parkiramo i popijemo koje pivo”. Huh…odosmo. Razvezem ja pricu da treba da se pomiri sa momkom, da je to trenutak slabosti koje svi imamo i bla bla bla…
Crvene joj se usne. Znojave joj shake. Sagnem se da dohvatim telefon koji mi je ispao ispod sica, primaknem lice njenim bedrima, ona gori. Osjecam miris…znate vec cega….
Ne kazem da sam dobar momak, al stvarno nijesam ni djubre. Opet joj kazem da bi trebala da se pomiri sa momkom, da se takve stvari desavaju i da je voli (kao sto je covjek i vjerovatno voli) i da bi trebalo da ide kod njega, da je povezem. Pristaje. Zagrlimo se i poljubimo drugarski. Palim auto, krecemo. Vozimo se bez rijeci. Kad smo dosli na prve semafore, ona vadi zvaku iz usta i lijepi mi je na celo. “Sto je sad ovo?” pitam….”to ti je zato sto me nijesi zadovoljio”.
Izgleda da nam zene mogu sve oprostiti bez onu rabotu. Sad se vise ne druzimo, rijetko se cujemo, posaljemo ponekad porukicu u 10 dana, al to je sve hladno i na silu…njesra. A to me boli, da budem iskren. Mrzim kad izgubim ljude koji se ‘smiju ochima’ kad me vide, ako razumijete sto ocu da kazem. Tada znam da gubim dio sebe. Odnosno da sam dio sebe poslao u zaborav…
Zivjeli mi…
