Live and Let Die

Dobra vam vece dragi moji. Rekoh dobra vece jer je noc sada kad ovo pisem. Rujna zora jos nije svanula…
Presao sam za volanom stotine hiljada kilometara. Vidio sam na putu sve i svasta. Bio sam na mnogo mjesta i dozivio sam mnogo toga…Ali uvijek kada ste svjedok saobracajne nesrece to uvijek prozivljavate kao da je prvi put. Na to se covjek ne moze navici. I evo opet danas, ali necu reci dje. Jedino sto mi sad upada u usi, a mogu reci i u oci je tisina. Neprirodna tisina. Nema zvuka sirena, placa, jaukanja, zapomaganja..ne cuje se nista..sve je tiho. Nema ni boja. Ne sjecam se ni jedne boje, kao da je to sve bio san. Kao da zapravo nijeste tu, kao da gledate svojim ocima iz tudje glave. A scena je sljedeca. Njih dvojica, skoro djeca. Jednog izvukosmo, a za drugog smo morali cekati vatrogasce da sijeku lim. Ne znamo jeli ziv, ne pomjera se, ne cuje se. Ni sad ne znam jeli ziv. Ali bice sjutra na naslovnim stranama dnevnih novina. Objavice sjutra crni gavrani zvani novinari sa sve slikama. Sto je crnje, teze i nesrecnije to su slova masnija, veca, a naslov upadljiviji. Sto necija majka glasnije kuka to je njima veca inspiracija…ili je to do nas, mi smo mozda zlobni, sa uzivanjem citamo i nesvejsno se nasladjujemo tudjoj nesreci i patnji i srecni smo sto je ovaj put naslovna strana zaobisla nas dom…
No nijesam tu da pricam o novinarima. Iako ja radim i zaradjujem od onoga sto mi je zivot i splet okolnosti odredio da radim, a oni posao koji vole, profesiju koju su izabrali!!?
Uzalud su kontrole saobracaja, radari, patrole…izgleda da je sve to vezano sa sudbinom.
Zivjeli mi