Kultura zločina

Najveći kulturni dogadjaj ovih dana u mojem malom mistu jeste festival dokumentarnog filma o genocidu i zločinima, pod nazivom: Oslobađanje istine.
Na repertoaru su se našli slijedeci filmovi:
Karneval, Šekija Radončića, koji govori o sramnoj deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore.
Rat za mir, autora Koče Pavlovića. Film prati niz dogadjaja koji su doveli do opsade Dubrovnika 91. g. i istrazuje internu dinamiku cijelokupnog procesa koji se pretvorio u najveci fijasko (nadmasivsi cak i Skadarsku krizu) u novijoj crnogorskoj istoriji.
Praznina, Seada Sadikovica, amaterski film o problemima Pljevaljske Bukovice, koja je danas nakon genocida pustinja kojom vjetrovi duvaju.
Logor Morinj, film bez pretenzija koji želi da pokaže šta smo sve u stanju da uradimo komšijama iz krajnje prizemnih razloga.
I Otmica, film Ivana Markova, koji nema tematiku sa prostora CG, ali govori o sudbini ljudi koji ujutro krenu na posao, a popodne završe u Drini kao NN trupla.
Iako sam jedan od svega 10-15 posjetilaca takvog happeninga i sa krajnjim gnušanjem osuđujem činjenice koje su opravdale postupke dokumentovane na ovom festivalu, ne mogu se oteti utisku da smo veoma neobična nacija sa veoma izrazenim, dakle, krajnje suptilnim pristupom nekrologiji.
I dok je nekrofilija po definiciji u nasem narodu uopšteno neprihvatljiva, osim u vicevima, nekrologija se ističe na pijedestal mučeništva…
I dok je potpuno nebitno ko koga muči, u CG o tome pjevaju pjesme , pišu feljtone, knjige i filmski se to dokumentuje.
Tradicija nekrologije u cijelom ciklusu ima jak i uticajan faktor.
Nekrologija je poodavno postala nas fetiš.
I dok su vlastodršci u prošlim vjekovima više ili manje uspješno objasnjavali narodu da je npr, kovana ograda oko crkve na Ćipuru mnogo ljepša bez okačenih glava pripadnika drugih naroda, ovovremenski vlastodršci kontrolišu i kanališu zločin uvijajući ga u oblande apstraktne filozofije.
Zamagljuju činjenjice nesuvislim parafrazama poput: “Rata za mir” , “Godine koja počinje januarom” ili “Godina koje su pojeli skakavci”.
Neke parafraze su kulinarske poput:” Jescemo korijenje”, dok su neke čak i sportske prirode , tako da naš svemoćni predsjednik svega i svačega ne igra šah zbog šahovnice kako je svojedobno izjavio !??!!
Gdje toga jos ima osim u nas. Molim lijepo, važno je da makar u nečemu prednjačimo u svijetu. A u opisu vlastitih zločina prednjačimo svakako.
I naravno ako smo u nečemu toliko revnosni onda je normalno da se ta prednost održava i njeguje , kao sto se održavaju i njeguju na vlasti i oni koji su u novijoj istoriji sve to osmislili. Da ne ide jedno bez drugoga.