101 Zastava

Toga jutra Džordža je na put ispratio veliki sivi oblak. Dok se približavao granici, Sunce se hrabro borilo za svoje mjesto u njegovom vidiku. Džordž je veliki putnik. Postoji čak i serija o njemu. Na pohod po Bliskom Nam Istoku krenuo je službeno.
Ovaj kraj za njega je bio popuno nov i neotkriven. Predznanje zasnovano na predrasudama bilo je osnovni uzrok nevjerice sa kojom je posmatrao svježe asfaltirane, široke magistrale i auto-puteve. Njegova lična, ali i zloba njegovih saputnika uporno su tražile razlog za sprdnju na tom parčetu Globusa koji je godinama bio sinonim za termin “ŠUPAK OD SVIJETA”. Ali ništa, skoro ni traga sprdnji, ako se izuzme par svježe zaklanih pripadnika mladje generacije stoke, poredjanih tik pokraj puta da služe kao na(v)uk slučalnom prolazniku, željnom olovom dimljene teletine.
A onda, kao dar boga sprdnje, gotovo svima im istovremeno skrenuše pažnju na sebe - zastave, gomile zastava. Na krovovima, na ogradama, na rezervoarima za vodu, na svježe izlivenim pločama, u njivama... svuda... razne zastave.... Najviše domaćih, ali i američkih, pa onda njemačkih, italijanskih, zastava Evropske Unije... I konačno poče zajebancija:
“- Hahahahah, vidji im zastave! Pogledaj – jedna njihova, jedna američka, jedna njihova, jedna američka...”
“ – E, pazi ovo – nema američke, ovaj je zakačio njemačku.”
“ – Jes’! Ne mogu svi ni brata u Ameriku imat’! A vidji ovome zastavu Evropske unije – hahaha...”
“ – Aha, mora da mu se slaže sa bojom kola. Aaaaaaaa hahaha!”
Iznenada, Džordž osjeti bol u lijevom uhu, sličan onome kao kad te runjati komšija počupa nakon što mu istovremeno razbiješ i poslijepodnevni san i prozor od kuhinje.
“ - Što se smiješ, budalo” – nepozvani i uglas progovoriše glasovi razuma i savjesti, tek toliko da pokvare zabavu – “K’o da kod nas ovoga nema!?”
NEMOGUĆE!!!!!!
Da toga trenutka nije na licu mjesta umro od sramote i propao u tudjinovu zemlju, Džordž bi, dakako, ispričao svojim saputnicima slična iskustva iz rodne grude, kaplje vode i majke Mile. Nebi zaborivio da im kaže kako se u njegovom rodnom gradu, u sred dvorišta gradske kuće, a preko puta Narodne biblioteke, u neposrednoj blizini Narodnog pozorišta, tik do podgoričke i crnogorske veselo njiše i zastava Evropske Unije.
***
Volimo mi svi EU, divimo joj se i rado šupkamo. Ali nismo je zato postavili da se viori.
Nekad je neko tu posadio tri svrsishodna direka – jedan za partiju, drugi za federeciju i treći za republiku. Direci su rasli i odolijevali zubu vremena. E sad, nekoliko decenija kasnije, partija je zamijenjena za nekoliko koalicija, a zastave koalicija su nezgodne - premnogo šarene, saglasno programskim opredjeljenjima i načelima. Sem toga, i federacija je nakon duže bolesti naprasno i gotovo iznenadno pandrknula. U medjuvremenu nismo ušli u EU, a ka’ćemo ne znamo. Tako su se tri nesretna direka poslije nedavnog detaljnog farbanja, bez prethodnog obavještenja, suočila sa nedostatkom zastava. Najednom je na raspolaganju bila samo crnogorska. Srećom, slučaj je htio da i glavni grad dobije zastavu.
Dva barjaka, tri direka – što bi Rambo o’dje reka’?!
Dumali su u zgradi gradske Dume, dumali, dumali, dumali i konačno izdumali – “Neka ostanu direci – dodaćemo zastavu!. Imamo crvenu (sa zlatnim orlom), imamo bijelu (pa na štrafte) – fali samo plava (pa na zvezdice).” I natakoše plavu - kako i priliči.
Jedino ne pitaše nikoga (ili pročitaše, daleko se kazalo di nasha kaza) mogu li je natać.
Valjda ima nešto u tri boje plavo(crveno(bijelo))...
Nije pred dilemom bila samo gradska Duma. U državnoj dumi kabineti doduše nemaju po tri direka, ali jedna boja je više nego malo stilistima. Tako i preśednik dume, u ime starih dana, crvenoj u svom kabinetu dodade i plavu (pa na zvezdice) i bijelu (pa na štrafte), doduše objedinjene u jednu sjedinjenu američku zastavu. Ni on nije ni pitao ili, ne daj Bože, čitao, smije li, može li, treba li... Jednostavno je pokupio, da li sa nekog voćnog kupa ili možda sa švedskog stola na čuvenom doručku, a onda i natakao.
Pošto smo mi ionako prilično natakareni, naticanje zastava po direcima često nas ne tangira. Primjera radi, jedna firma u mom komšiluku pospješivanje viorenja nacionalnog obilježlja doživjela je vrlo profitabilnom ali ne i dovoljno praktičnim aktivnošću. Zato je direktor iste na direk, direktno do zastave postavio i daljinski dirigovanu TV-antenu. Valjda da mu kakav signal ne promakne, pa da, ne bilo primijenjno, okasni sa isticanjem update-a. A možda i samo zbog vremenske prognoze – lakše je postavi zastavu kad znaš kako vjetar duva.
E da, - rekao bi Džordž sve ovo, ali avaj – Džordža više nema. Pokrio se ušima, umro od sramote i propao u susjednu zemlju...