Ja, užem krugu sprdača, dovoljno strpljivim da odslušaju moju besjedu, poznat kao kapetan Zoga, na moju radost, a na veliko zaprepašćenje ostalih učesnika u saobraćaju, zajedno sa svojim sljedbenicima se jutros dadoh u nove pohode.
Okupismo se par noćadi ranije kako bi razriješili vječitu dilemu "šta još nisam prob'o?". Ja mudro stavih prst na čelo i za tili čas sljedbenici odlučiše gdje ići. Doista zapanjujuća zamisao - gdje drugo provesti toplu avgustovsku nedjelju nego na Gornji Štoj!
Uputismo se mi ka Štoju u cik zore (po starocrnogorskom računanju vremena, cik zore nastaje u trenutku buđenja glavnog junaka i veže se za neradnost dana. S obzirom da je u Crnoj Gori prosječan dan neradni, cik zore pada u 12 časova). Nema gužve, put širok, možeš se sa autobusom glat mimoić gdje god ga sreo, ma milina. Sretosmo razne zanimljivosti na putu od kojih bih istakao bucmastog klinca koji sjedi tako pored puta na prevrnutoj gajbi od piva i nosi natpis SOBE u duginim bojama. Vidi se da mu nije baš milina sjeđet na to sunce i da se po malo mršti, ali šte ćeš: biznis je biznis.
Stigosmo i na Adu, ljepota i milina me obuze. Htjedosmo otić na neko kupalište, no gdje god kreneš - sve neki znakovi sa iscrtanim golim ljudima. Sljedbenici opet staviše prst na čelo i odlučismo se najest kod Miška pa se zaputit dalje. Gosn Miško, čuvši da smo mi SDC ekipa, časti nas doručak i zato ga po obavezi ovdje reklamiram.
I konačno, s rupe na rupu, pravim advanturističkim putem, stigosmo na Velju Plažu (vidi sliku). U početku mi je bilo čudno zašto se djevojke u kišnim kabanicama sunčaju i kupaju, no klapa opet razmisli i zaključi da smo mi duhovno inferiorni te da ne možemo razaznaat njihove razloge. Kilometima nizvodno (čudo jedno. Gdje god kreneš uz more, čini ti se da ideš nekako nizvodno..) mimoilazili smo se sa raznim zamotuljcima i ostalim turistima koji su na naš zaprepast sve svoje otpatke ostavljali oko sebe. Kao rezultat, dobili smo jednu deponiju dugu nekih 13 kilometara, a široku par stotina metara sa veoma pravilno raspoređenim otpadom. Na jednom metru kvadratnom, mogao si neći i stakleni i limenkasti i papirni, a i pelenasti otpad. Stoga, odlučismo šetat vodom (baš kao i neki proroci) kako bi sačuvali integritet naših stopala.
Posle par kilometara razmišljanja, složismo se da im vjerovatno nijesu davali letak o ekologitetu naše države na granici, te da svi ti turisti nisu upućeni u pravila odlaganja smeća. Takođe sumnjamo da znaju da je od nedavno na snagu stupio Zakon o razdvojivosti smeća od porodice, te da ne znaju da ljudi u Crnoj Gori više nisu u suživotu sa smećem.
Javljale su se i neke pretpostavke da je sve to izazvano tehničkim propustom. Naime, moguće je da je na nekom od svjetskih jezika naša parola "wild beauty" prevedena tako da je shvaćena kao poziv divljacima da nas posjete... bilo je tu još teorema, tačnije na kilometre.. no ko će sad to prelistavat.
No, nije sve tako lošo. U stvari, kad se sve sabere, nije uopšte lošo. Šta više, mislim da je toliko dobro, da se sad po malo i kajem što sam olajavao turiste.. No šta ću, moram napisat izvještaj sa putovanja, to mi je dužnost kao člana sprdača.
Ono što ne smijete nikako propustiti kada budete sledeći put u posjeti Gornjem Štoju jeste vožnja duž obale. 13 kilometara fantastičnog hop-cup terena pješčane podloge je doživljaj koji se pamti. Jest da je posle toga auto za jednoduplo pranje, ali doživljaj je doživaljaj.
Moram pohvalit plaže koje su date u zakup raznim biznisovcima. One su stvarno uredne, imaju kante za smeće u duginim bojama, i na svako imaju tablu sa natpisom: "Shitne ne plazha".. Mi to prevedosmo "ne serite po plaži", mada.. nije nam tu bio zvanični prevodilac te nijesmo sasvim sigurni. Uglavnom, nadamo se da smo suštinu pogodili.
Na putu nazad, sačekala nas je (kao iz zasjede) ooogromna kolona vozila. Od Bara do Sutomora smo vozili preko sat vremena sa prosječnom brzinom od 5,3 km/h. Razlog zašto je to tako jeste zaista sprdnja nad sprdnjama u istoriji crnogorskog saobraćaja. U Sutomoru postoje dva "organizovana pješačka prelaza". Zahvaljujući divljoj nam gradnji, iznad magistrale je niklo na hiljade i hiljade kuća. E šta se sad tu zbiva. Svi bi ti ljudi, kojih ima na desetine hiljada da: ili se vrate sa plaže kućama u nadi da će se možda uspješno istuširati, ili da idu u provod (tj. na leskovački roštilj). Uglavnom, svi bi da pređu magistralu. Da ne bi bilo mrtvija u tim najezdama, naši mudri policajci se dosjete. Hajdmo mi propuštat 5-6 auta, pa onda pauza dok ljudi prođu, pa opet propuštit 5-6 auta i tako dok se svo Sutomore ne najede leskovačkih bućkalica i utone u dubok san. Kao rezultat tog neopisivo mudrog poteza odvažne nam policije, napravila se kolona vidljiva iz satelita koja se protezala od izlaza iz Bara do potonjeg leskovačkog roštilja na izlazu iz Sutomora.
I za kraj, jedna narodna pouka:
- Uvijek spremi sitninu za sozinsku tunelarinu jer te može preteć autobus kojeg si pretekao prije ulaska u tunel.
