Da su civilizacijske tekovnine dosle i do najnerazvijenih krajeva nase lijepe domovine dokazuje i situacija koja mi se desila tokom praznika.
Kao i svi crnogorci i ja sam odlucio da idem nedje van grada za praznike i tako zavrsismo kod druga nam na selu. Doduse samo selo i nije toliko daleko od obliznjeg grada (nekih par km), ali je selo. I bude nama super tamo, a i naucio sam ponesto.
Naime, obzirom da je zima bila jaka, a da su cijevi za vodovod plitko postavljene ispostavi se da od vode u kupatilu nema nista. Obzirom da nismo stali dugo to i nije toliki problem, jedino sto se za bilo koju vrstu nuzde moralo ici napolje. Projektant drugove kuce (njego djed) od kako je uveo kupatilo, nije predvidio alternativno rjesenje u vidu poljskog WC-a (tj. Srusio ga je). Dakle morali smo na livadu.
Najbolja stvar je to sto je kuca na pocetku sela, a dvoriste i livada iza njega su ogromni. Takodje pored kuce prolazi put kojim se ide u pomenuti obliznji gradic. I sad se vjerovatno vi pitate kakve veze ovo ima sa bilo cime. E pa ima.
Negdje uvece, poslije velikog broja popijenog piva i unosenja u sebe masne hrane u velikim kolicinama, prigusti men i moram radi sebe na livadu. Podjem ja iza shupe, ali mi bi nesto bezveze da se istovarim u neposrednoj blizini kuce, pa reko ajde da zadjem dublje u livadu. Naravno, u tom dijelu imanja nema nikakvog osvjetljenja, a sijalica koja je ispred kuce ne dobacuje ni do obliznje tarabe. Pored toga, posto sam izasao iz osvjetljene prostorije u mrkli mrak, ne vidim ni prst pred nosom (barem neko vrijeme).
Taman odaberem ja idealno mjesto za operaciju i zauzmem poziciju, kad cujem nesto suska na par metara ispred mene. Obzirom da ima jezeva i da sam ih video tokom dana, rekoh mora da su on i nastavim ja sa svojim poslom. U medjuvremenu pocnu oci da mi se privikavaju na mrak i pocnem da nazirem stvari oko mene. I vidim ja po livadi oko mene jedno 5-6 obrisa koji su preveliki za jeza, osim ukoliko ovdje jezevi nisu ko krave. A suskanje se i dalje cuje. I cucim ja tako i pokusavam da se olaksam, a oni obrisi ne mrdaju sa mjesta, samo se s vremena na vrijeme mrdnu malo (kao da se gegaju). Rekoh, sta je ovo jebo te. Zona sumraka. A sramota me da vristim ili da se derem (ipak moram da vodim racuna o muskoj reputaciji). Sta da radim? Cekam da mi se oci jos malo priviknu na mrak, pa da vidim sta je. A ono zbog cega sam dosao sam zaboravio da treba da uradim. I nakon nekih 15 min. cucanja skontam da su oko mene nekakvi ljudi koji cuce isto kao i ja. Ohrabrim se tim zakljuckom (mada ne previse) i reko ajde da progovorim nesto da vidim kako ce da reaguju.
- Ko je tamo?
Tisina. Niko ne odgovara, samo se najdalja spodoba od mene, ustade poce nesto da petlja u predelu stomaka i poce da trci. Skontam ja u cemu je stvar, kada su i ostali poceli da rade isto sto i prva prilika.
- Alo, ne morate da bjezite, po istom smo poslu odje. – rekoh.
Medjutim vec je bilo kasno. Svi su uveliko picili kud su naumili.
Kasnije od prijatelja, cija je kuca, saznam da se desava da kada se ljudi pjeske vracaju iz grada svrate na njihovu livadu da obave nuzdu ukoliko ih pricera. A obzirom da su me vidjeli kada sam iz kuce zasao u livadu, cekali su da zavrsim (kako lijepo od njih) pa da idi svojim poslom, nadajuci se da ih ne prepoznam (mada ionako nikoga u selu ne poznajem).
Tako naucih da i na selu postoji javni WC, doduse ne u obliku u kome je nama poznat, ali postoji. Mada od sada nosim baterijsku lampu sa sobom kada idem na livadu sebe radi.
Pozdrav
