Tema koja nije završila u Crnoj kronici

Na istočnoj strani Mljeta, tik ispod vojnog objekta, nalazi se uvala Saplunara, s lijepom pješčanom plažom. Unatoč gradnji koja ju je počela osvajati, more je još čisto. A pijesak – pijesak je od one rijetke vrste od koje pješčane kule i dvorci traju doslovno satima. Uz rub šumice još ima žilja, bijelog cvijeća …
Došli su oko devet ujutro, njih dvoje, po tridesetak godina, vodeći psa. Naglaskom kajkavci. Pas, jedan od onih koje dvaput pogledaš, pa se za svaki slučaj makneš, posebno ako si s klincima. Treći čovjek, Mljećanin, sa strane je popravljao čamac.
Kad je pas počeo veselo kopkati po pijesku, prišao im je i pristojno objasnio kako se na plaži kupaju i djeca, te ih zamolio da psa odvedu u susjednu uvalu, gdje nema pijeska. Par je to rezolutno odbio. I tako je počelo – riječ po riječ, evo ti sasvim solidne svađe. Jedne od onih teatralnih, dvaju mužjaka, s mahanjem rukama, ritualnim išetavanjima i unošenjem u facu protivnika, uz verbalnu podršku (sočne psovke) bolje polovice iz hlada.
Ključni i više puta ponovljeni argument kajkavskog ćelavca bio je: "Nisam ja sa 16 godina išao u rat da bi ti mene danas tjerao s plaže!" Brko Mljećanin iznio je kompromisni prijedlog da se pozove policija. Reakcija je bila očekivano burna: "Šta policija, nećeš ti meni prijetiti policijom, JA ću zvati policiju!"
Tako i bi. Ćelavac je mobitelom pozvao policiju i narednih sat i malo više zaraćene strane su se odmjeravale ispod oka, pasja strana sjedeći u hladu, a njihov neprijatelj prčkajući po čamcu. Naposlijetku je stigao uniformirani policajac i gotovo sat vremena u hladu pregovarao sa stranom koja ga je pozvala. Nakon njegovog odlaska, pokupili su se i oni.
Čitavo to vrijeme čvrsto je stajao pješčani dvorac kojeg je rano tog jutra napravila češka djevojčica. U neko doba na jarbol mu je sletio vilin konjic i treperio, treperio.